Stojim ja tako na semaforu, držim buket ruža i cekam zeleno svjetlo.
Par metara od mene, u dometu mog „boljeg“ uha stoje dvije gospođe i podmladak mlađe od njih dvije.
Podmladku je možda uvrh glave 5 godina.
I kao što to po pravilu biva kad dvije ženke sretnu jedna drugu u divljini, a bar jedna od njih tegli okolo svoj podmladak – priča kad-tad dogura do tog podmladka i drugih eventualno odsutnih podmladaka koji trenutno nisu tu jer se u datom trenutku bave nečim od presudnog značaja za opstanak vrste i Univerzuma u obliku u kakvom ga poznajemo.
I pita gospođa A (u daljem tekstu Gđa. Robinson) gospođu B (u daljem tekstu Gđa. Manson) kako joj napreduje plod njene maternice.
- „Pa dobar je stvarno, samo eto neće nešto da jede.“ – reći će ti Gđa. Manson.
Na to se Gđa. Robinson sagne prema predmetu razgovora, pomiluje ga po glavi, pa će mu nježno:
- „Moraš sine da jedeš. Pa da porasteš veliki. Pa da ideš u vojsku. Pa da dobiješ pušku. Pa da nađeš curu...“.
Jest, majke mi, to je rekla.
Na stranu što se u mom malom getou od države više ne služi vojska. Nit' što u njoj nije bilo cura ni kad se služila. Bez obzira na to imam neki čudan osjećaj da indoktrinacija djece da kad odrastu odaberu kao životni poziv plemenitu vještinu plaćenog ubice i nije baš najpogodniji oblik iskazivanja majčinskog instinkta.
Toliko o onoj „Kad bi žene vladale svijetom, ne bi bilo ratova, jerbo su žene majke, a samo majka može da zna kako je nečijoj tuđoj majci bez njenog dijet'a.“
Idiotizam ne diskriminira, ni po polu, ni boji koze, ni geografskoj lokaciji rođenja.